Home / HOS u Vukovaru / HOS u Vukovaru 3

HOS u Vukovaru 3

HOS U VUKOVARU 1991. drugi nastavak

Ova je ratna priča po svemu slična, umnogome i neizmjerno brutalnija od prikazanih u najcrnjim ratnim filmovima, poput Coppolme Apokalipse”

Tekst: Tomislav Šulj

Foto: Damir Radnić

Magazin za vojnu povijest /prosinac 2012.

Opisati bitku za Sajmište nije nimalo jednostav­no. Kronološki ju je ne­moguće vjerno predočiti, jer i za same branitelje kronološka rekonstrukcija mjerljiva je samo po sjećanjima na dane kada bi netko od njihovih suboraca poginuo ili bio ranjen ili iznova ranjen. Nemo­guće je prezentirati ovu priču u ne­kom logičnom kontekstu, nemo­guće već samim time što su uvjeti bili nemogući. Uistinu, na Sajmi­štu je vladala ratna ludnica koja je sudeći po svemu slična, umnogo­me i neizmjerno brutalnija ratna priča od prikazanih u najcrnjim ratnim filmovima, poput Coppo-line .Apokalipse”. Obranu Sajmi­šta u listopadu i studenome 1991. iznijeli su ponajviše HOS-ovci, ali i rijetki koji su imali hrabrosti su­djelovati i ginuti u toj ratnoj ludni­ci. Priča o Vukovaru, priča o Sajmi­štu jedinstvena je i neusporediva sa svim drugim pričama o kojima sam pisao. Ona ni za same HOS-ovce nema pravocrtnu liniju. Neki od njih psihološki su padali, neki su se uspjeli dizati, neki su u nevje­rojatnim okolnostima branili Saj­mište do samoga kraja, a mnogi su platili životom svoju hrabrost. Na­žalost, kalvarija HOS-ovaca sa Saj­mišta nije završila porazom. Dio HOS-ovaca smaknut je na Ovča­ri, neki su završili u logoru, a dvo­jica su čistim čudom izbjegla smrt na Ovčari. Sam proboj onih koji su se izvukli iz Vukovara bila je čista lutrija koja se na kraju uz mnogo pucnjave i neizvjesnosti ipak sret­no završila. Noćni dolazak u Vukovar svi HOS-ovci pamte po jednome: u zraku se osjećao neopisivo snažan miris ba­ruta, iako su toga dana borbe bile manjeg intenziteta. Zapamtili su i upečatljivo jutarnje postrojava­nje pred zapovjednikom Vukova­ra Milom Dedakovićem, koji je na vrlo kratak i jasan način prezenti­rao kuda ih šalje: „Dečki, vi idete na najgori dio bojišnice, a ja vam imam samo jednu stvar za reći. Bolje će biti sigurno, jer tamo gdje idete, gore od ovoga kako je sad ne može biti!”. HOS je službeno pre­uzeo jedan dio Sajmišta, točnije punkt na raskrižju ulica Preradovićeve i Otokara Keršovanija gdje je bio smješten veći dio grupe. Drugi punkt bilo je raskrižje uli­ca Pionirske i Otokara Keršovani­ja. Njihovo se područje djelovanja itekako proširilo tijekom listopada i studenoga, kada linije obrane su­sjednih punktova počinju pucati, a dio HOS-ovaca interventno uska­če na kritične točke, što dakle go­vori da su ratovali na prostoru od gotovo dva kilometra. Vatreno kr­štenje uslijedilo je vrlo brzo po do­lasku. Neprijatelj ih je zasuo gra­natama, uništio gotovo sva vozila, iako je to još uvijek bilo nedovoljno da ispravno pojme gdje su zapravo stigli. Najmlađi HOS-ovci, 18-go-dišnji „klinci”, Igor Široki i Davor Purulić prisjećaju se kako su naiv­no percipirali situaciju: „Prvo kad smo stigli, pitali smo gdje je naj­bliži kafić, a onda sjeli na ulici na neku klupu. Ubrzo nam je prišao neki stari deda i rekao da nismo normalni, jer će nas sasjeći grana­tama”. No ni stariji suborci nisu ja­sno poimali prostor i neprijatelja, jer su se već drugi dan odlučili za napadačku akciju koja u najmanju ruku nije bila zamišljena zdravom vojničkom logikom. Naime, jedan se domaći civil žalio kako su mu ro­ditelji zatočeni u Vuteksu i dio po­strojbe krenuo je u osvajanje tvor­nice. Osvojili su nekih 150 metara prostora i uspjeli šokirati i protivni­ka i sebe, napokon shvativši što je gradska borba odnosno što znači boriti se za svaku kuću, protiv ne­prijatelja u suprotnoj kući ili čak u istom dvorištu. Nekoliko ranjava­nja, ali i upozorenje protivničkoj strani da je na Sajmište stigla nova ekipa ratnika koja ne uzmiče, bila je uvertira u 50 narednih dana nji­hove vukovarske priče. Borbe na Sajmištu bile su svakodnevne i sve teže, no puni je intenzitet uslije­dio općim napadom pokrenutim na Bogdanovce i Vukovar 2. listo­pada. Dotada su HOS-ovci učili na vlastitim pogreškama, učili su rato­vati. Kako najmlađi Igor Široki koji je na transporter bacio kumulativ­nu minu, ne znajući da se nakon bacanja na mini otvara padobran, tako i „iskusniji” Željko Spiljar koji je navodio Roberta Silića da mino­bacačkom vatrom zasipa njega sa­moga. Također, svakodnevnica su bile i bizarne inovacije ratovanja: „Ivan Andelić – Doktor, kako smo ga svi zvali, nije bio liječnik, već mislim neki farmaceut. Kad sam ga prvi puta vidio, nisam vjerovao da je to što gledam moguće. Tijekom bitke trčao je Sajmištem s minoba­cačem zamotanim u Večernji list pa bi zastao da iz ruku ispali minu na njihovu stranu”, opisuje Damir Markuš jednu od inovativnih me­toda. Naravno, prioritet je bio da se što prije postavi organizirana obra­na, ali se ispostavilo da su upravo inovacije i gerilsko ratovanje ono što zaustavlja vojničku doktrinu, a ne poštovanje šturih pravila. U počecima su HOS-ovci postavili obrambene punktove koje su drža­le grupe manje od deset ljudi, na­oružane protuoklopnim oružjem i strojnicom. Iako nevjerojatno, nisu svi čak ni imali puške (obećavane su im prije dolaska), ali su već na­kon nekoliko dana nadoknadili i taj nedostatak. Neprijatelj je nadi­rao stalno, uporno i uvijek uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici.

Upor­nost u napadanju pospješila je uo­čavanje osnovnih mana protivni­ka. Naime, od dolaska na Sajmište pa sve do konačnog poraza, druga je strana koristila uvijek istu takti­ku ratovanja. Svi preživjeli sjeća­ju se jutarnjeg rasporeda: „Ujutro oko osam pale tenkove, pa puste muziku, obavezno ‘Marš na Dri­nu’. Onda malo prijete, pozivaju na predaju i potom slijedi obilata por­cija granata. Dok god su granatirali, mi smo bili mirni. Preblizu su nam bili, znaš da ne mogu precizno ciljati jer bi onda doveli u opasnost i svoje pješake. No kad stanu grana­te, onda slijedi ozbiljan napad i po­činje naš pravi radni dan”, prisje­ćaju se Široki i Purulić vukovarske svakodnevice. Cjelokupan scenarij ponavljao se iznova, no intenzitet napada se pojačavao, trebalo je što prije organizirati učinkovitu obra­nu, a ona je postavljena vrlo jed­nostavno. Svejedno je li išao pje­šački ili pješačko-oklopni napad, neprijatelja se puštalo što dublje, a potom ga zasulo kontroliranom i precizno usmjerenom, nikako ne općom vatrom. Oštećenja vozila ili, pak, snajperski hici po pješaštvu izazvali bi paniku i napadači bi vrlo često reagirali upravo onako kako su branitelji iz zasjede i priželjki­vali. Trčali bi u skupinama, katkad pred same puške ili optiku snajpe­ra, a trenutnu bi sigurnost nalazili bijegom u dvorišta, što je na kra­ju opet bilo osuđeno na vjerojatnu smrt. Milosti nije bilo s obiju stra­na. Ipak, od 2. listopada, kada je uslijedio opći napad na Bogdanov-ce i Vukovar, štošta se promijenilo u psihologiji branitelja Sajmišta.

Sa snajperima su najviše djelovali Igor Široki i Dani Markuš

Sa snajperima su najviše djelovali Igor Široki i Da­mir Markuš. Ovo su njihova sjećanja na snajperske borbe. ,,U početku sam pucao više bezveze nego s vezom. Ali ubrzo sam shvatio da su mirnoća i dobar odabir položaja ključni prilikom dočeka napa­da. Mi smo se branili, oni su morali prilaziti, tako da smo što ranije zauzimali položaj koji je nama odgovarao… Najopasnije bi bilo ako se u susjednoj ulici počinje nešto događati pa treba tamo ići. To je najriskantnije, kretanje snajperista tijekom bitke… Snajper je moćna stvar, nije svejedno čuti speci­fičan fijuk snajperskog metka. Ti znaš da te netko drži na nišanu, a moraš odlučiti hoćeš li nastaviti prema naprijed ili nazad… S vremenom smo nau­čili daje najbolje teže raniti protivnika, primjerice u trbuh ili koljeno”. Učinkovitost snajpera na Sajmi­štu potvrdio je i protivnik, Ivanković: „Snajperista, tu pijanu budalu namerno nije ubio. Prvog nikad ne ubijaš, već on služi kao mamac za ostale. Šanse da mu se sad pomogne su skoro nikakve. Kad dođe oklopno vozilo, onda ćemo imati zaklon da ga izvu­čemo”. No do dolaska oklopa takav pogodak radi paniku, a potom strah kako onima koji ranjeni ur­laju, tako i onima koji im ne mogu pomoći. „Uglav­nom smo radili zajedno iz više razloga. Ako jednog rani protivnički snajper, da mu drugi može pomoći, ali i zato što su oni najčešće kretali u napad u ‘čoporu’ pa je bilo efikasno pucati istovremeno. Dvo­jica padnu, ostali se smrznu. Najpribraniji bježe u stranu, a neki ravno pred našu optiku. Dogodilo se da smo u jednom naletu skinuli četvoricu, grupa im se raspala i nije išla dalje… U početku smo se malo ‘tražili’ s njihovim snajperistima. A kad smo se ‘naš­li’, to su definitivno bili najopasniji trenuci. Bilo je tu svega, ali i puno sreće. Međutim, kako smo oba živa, možemo samo nagađati koliko smo puta bili na nišanu protivničkog snajperista. Mi otprilike znamo koliko smo puta imali njihove šljemove na optici, ali nemoguće je procijeniti koliko smo bili uspješni. Snajperista je vrlo teško pogoditi, jer naj­češće izlaže samo glavu. Bilo ih je dobrih, ali često su djelovali istim pravcima, pa smo lakše odabirali položaje pogodne za čekati ih… Ipak, ne treba pre­veliko znanje za preciznost, jer na Sajmištu se odvi­jaju bliske borbe, od 50 do maksimalno 100 metara. Ono što trebaš je velika hladnokrvnost, pogotovo u situacijama kada te otkriju pa počnu ‘šiljiti’ snaj­perima, minobacačima ili jednostavno dođe tran­sporter i počne teškom strojnicom otkidati dio po dio zgrade, a ti se ne možeš izvući van”.

Neki su zadržali mir i koncentrira­no se borili do samoga kraja, neki su oscilirali, padali pa se opet di­zali, a neki već polako nisu mogli u potpunosti izdržati pritisak ovakva pakla. Naoko neobično, no grupa najmlađih koju se planiralo što više očuvati od izravnih borbi, počela je preuzimati sve veću odgovornost, a mentalnu snagu održala je sve do završnih borbi. „Naposljetku smo mi mladi ostali najstabilniji, a da budem iskren to je bilo i nor­malno. Gle, ja sam imao 21 godinu, ovi klinci 18. Nismo imali ni žene, ni djece, ni mozga za razmišljati što sve naša smrt može doma pro­uzročiti. A stariji su imali na pame­ti da iza sebe ostavljaju djecu koju u slučaju pogibije nema tko hrani­ti. .. Nažalost, većina tih ljudi je iz­ginula. A mi mladi, mi jednostavno nismo na ništa drugo ‘brijali’, nego samo razmišljali kako preživjeti taj dan, kako otići do podruma, druži­ti se s mladim civilima, vidjeti ka­kvu lijepu curu, pričati, napraviti neku zajebanciju”, rezonira Tonči Antolić.

Uglavnom, nakon 2. listopada si­tuacija je na Sajmištu bila iznimno loša. U napadu su vrlo teško ranje­ni izvrsni borci Jure Mijatović, Željko Soldo i Alen Buhin, dok se ostale, manje rane HOS-ovaca nisu ni bilježile. Zvonimir Ćurković nakon pakla Bogdanovaca, vratio se u Vu­kovar i svjedočio nastaloj ludnici: „Napadi su bili strašni, a neki su u svemu tome doslovno prolupa­li. Ljudi su bili ludi! Primjerice, Brdar i Švico, oni su bili posvuda, ci­jele noći na liniji i u borbi ne bi li time zaštitili mlade. A nisu mogli, bilo je to irealno očekivati… Kakva Apokalipsa, tu bi i Brando bio malo dijete, vjeruj mi”. Obojica, Ivan Brdar i Željko Delić – Švico, uskoro su poginuli i to je bio veliki gubitak za HOS u Vukovaru. Ne samo zato što su preuzeli zapovjedništvo od Roberta Šilića koji je otišao na ispo­moć u Bogdanovce, već i zato što su bili medu najboljima i svakako naj­hrabrijim borcima HOS-a. Upravo je pogibija Željka Delića od snajperskog metka inicirala značajne promjene od strane novog zapo­vjednika HOS-a Zvonimira Ćurko-vića. Bilo je očito da neprijatelj ne samo da katkad probija bokove i zaposjeda kuće kako bi mogli dje­lovati snajperisti, već i u svakod­nevnim napadima uvijek pojedi­nac ili manja grupica poraženih ostaje tumarati po kućama i vrtovi­ma koji bi trebali biti pod kontro­lom branitelja. Stoga je oformljen „interventni vod”, zapravo deseti­na boraca kojima bi najprimjereniji naziv bio „ekipa za čišćenje”. Zapovjednik te skupine, odnosno zamjenik zapovjednika HOS-a na Sajmištu bio je Tonči Antolić, mladić prilično eksplozivna karakte­ra koji je na identičan način pred­vodio suborce. „Dok smo još bili u normalnom stanju, dok nas je bilo, napadi su se mogli uvijek odbiti, ali nam je s vremenom sve veći pro­blem predstavljalo ako bi puknula bočna linija ili ako bi iz podruma tkogod poželio snajperom pomoći napadačima”. Antolić je vodio gru­pu čiju su udarnu ekipu činili: Igor Široki, Davor Purulić – Fux, Damir Markuš Kutina, Dragan Peša – ŠiIjo, Rudolf Vuković Senzen i Josip Abel, dok su im se kasnije pridru­žili Vukovarci Goran Đurić – Kitara i Siniša Mataija – Rambo. Opis zaduženja bio je da uskaču u borbe tamo gdje je bilo najkritičnije, tako da nisu imali točno određene položaje na Sajmištu. Najteži dio njihova posla ipak nisu bile inter­vencije za vrijeme napada protiv­nika, nego ono što je slijedilo po­slije – „čišćenje” zgrada i dvorišta nakon okončanih napada. Markuš to opisuje: „To je najteži dio bor­be, jer iziskuje brzinu, ali kontroli­ranu, bez srljanja. Također, moraš biti hladnokrvan i lukav… Znalo se tko ide u ‘čišćenje’, nakon odbije­nog napada, uvijek ista ekipa. Čisti se dio koji je bio između nas i dio u kojem su oni nakon napada napre­dovali ili zaostali. Neopisivo je ko­liko su to bile opasne i iscrpljujuće situacije, posebno što bi nekad či­šćenja znala trajati satima, ovisno o dvorištu. Njihovi zaostali ili ‘en­tuzijasti’ mogli su se i jesu se sakri­vali svuda; svejedno gdje, u sobe, ormare, tavane, podrume, gara­že i kokošinjce”. U samom počet­ku za te se akcije prijavljivalo i dra­govoljno, no prilično brzo u ekipu koju je vodio Antolić nije više nit­ko ulazio. „Kada smo krenuli, bilo je svega. Ti čistiš, okreneš se, a iza tebe onaj tko ti treba čuvati leđa jede neku hranu koju je našao, gla­dan, nije hrane vidio dva dana. Ili se ljudi zagledaju i dive stvarima u kući ili garaži, uopće ne misleći da iza nekog super auta može čučati lik u zasjedi. Bilo je tu svašta, smi­ješnih scena, trebalo je sve to dove­sti u red, jer to je bila najopasnija od svih naših aktivnosti… Tako­đer, ljudi su uskoro odustajali zato što su to zbilja bile beskrajno opa­sne radnje. Ranjavanja su bila če­sta, recimo Senzen i Abel, vraćali bi se iz bolnice onako zamotani kao sladoledari i opet bi drugi dan išli u čišćenja”. No, koliko god preda­no čistili okolne terene nakon na­pada, bilo je neizvedivo onemogu­ćiti upadanje pojedinaca iza leđa HOS-ovih položaja. Te su scene bile česte i opasne, ali katkada i ko­mične: „Nemam objašnjenje otkud im ideje za tim promenadama. Va­ljda bi se toliko nalili da su zaluta­li pa onda otriježnjeni shvatili gdje se nalaze. To se nije dogodilo samo jednom, nisu sretno završili takvi izleti, no bilo je i nama opasno. Je­dan dan Markuš na straži, Žac čisti pušku, ja se brijem, a po ulici, iza naših leđa sam samcat šeće ten­kist u plavom kombinezonu kao daje na maturalcu. Markuš ga zove na predaju, a ovaj mu iz Škorpiona spraši rafal. Dobio je u glavu, petu i spremnik puške koji mu je, zapra­vo, spasio život”. Naravno, slučajni šetač nije preživio, ali bilo je onih koji su preživjeli (vjerojatno) pijane izlete ili trenutke psihičkog loma.

Ćurković se sjeća takvih slučaje­va, posebno sina pukovnika nis­kih specijalaca: „Draganče je mr­tav pijan zalutao pred cijev i doveli su ga kod nas u Stožer. Toliko je bio pijan da je mislio da je sa svojima i pričao koliko granata dnevno šalje na ustaše. Bili smo unutra Branko Borković, Anđelić i ja, čovječe, pi­šali smo od smijeha! Ujutro je došao k sebi, shvatio gdje je pa smo ga malo izveli van da vidi kako Saj­mište izgleda nakon njegovih gra­nata. Poslije smo mu dali telefon da nazove svog oca u Niš… Kako je završio? Pa kad je sve padalo, jed­nostavno smo ga pustili van i, što je najsmješnije, završio je u kolo­ni izbjeglica. To ti je onaj mali žuti ‘kuruzni’ što prolazi kad snima­ju kamere… A bilo je i onih koji su puknuli. Primjerice Crnogorac, Radoje Krakić. Jednostavno je dignuo pušku, prešao preko. Ovaj naš ga gleda na snajperu, ali ne puca. I kaže Radoje da su ih u Kragujevcu skupili na prijevaru, da se ponaša­ju odvratno prema vlastitoj vojsci i da ih mi još k tome rasturamo pa se on neće i ne želi boriti za takvu vojsku. Bojim se da taj Radoje nije preživio, ako im je pao kasnije u ruke”. Ovakva pucanja, pogotovo pijani izleti iako izgledaju nevje­rojatno, gotovo suludo, zapravo su shvatljive reakcije protivnika koji je pod stresom zbog neizmjernih gu­bitaka. Na suprotnoj strani žrtve su bile deseterostruko veće i trebalo je zatomiti normalan ljudski strah od smrti koja je svaki dan uzimala novi danak.

Taj se strah pokušavao amortizi­rati ponajviše alkoholom. Potvrdu tome nalazimo u knjizi rođenog Vukovarca, Gorana Ivankovića, koji se borio s crnogorskim „dobrovoljcima” (inače Beograđanima) upravo na Sajmištu. U noći, dogo­varajući se za taktiku napada pre­ma Minimarketu, njegovi suborci „počeli su piti neku rakiju tako da nisam bio siguran koliko kod njih razum progovara, a koliko rakija”. Ritual je bio identičan i nakon ak­cija: „Oni su svako veče posle ak­cije pili i opuštali se od strahova i stresova koje su doživeli tijekom dana”. Nekoliko dana kasnije, u napadu na Tekstilnu školu, dogo­dila se scena identična brojnim sličnima o kakvima su mi pričali HOS-ovci: „Pijani dobrovoljac, iz meni nepoznate postrojbe, izašao je nasred ulice i polako prelazio na drugu stranu pevajući kao na svad­bi. Kad gaje pogodio snajper, samo se svalio u jarak pored ulice. Nedu­go zatim počeo je da jauče i zapomaže… Tad je u sobu upao pijani šofer Crvenog krsta. Zahtevao je od rezervista da izvade ranjenog dobrovoljca iz kanala”. Nakon što je pijani vozač oružjem pokušao prisiliti spašavanje drugoga pija­nog vojnika, zamalo je došlo do međusobne pucnjave: „Slušaj me, majmune pijani! Okreneš li puš­ku i prema meni, ubiću te kao psa. lesi li razumeo! Taj u kanalu je pija­na budala kao i ti. Zbog njega nit­ko ne treba glavu da rizikuje. Neka ga spašava onaj koji je s njim pio… Marš napolje, stoko pijana i spaša­vaj ga sam. Marš!”. Naposljetku je i antialkoholičar Ivanković popustio atmosferi, jednu se večer napio to­liko da je odlučio probiti se do vu-kovarske bolnice i „spasiti” oca, kirurga. Slučajno je preživio, iako se našao pred uperenim cijevima straže susjednog punkta. Sličice iz Ivankovićeve knjige jasno govore o iznimnoj količini stresa prisutnoj u redovima napadača i objašnjavaju serioznost upravo samoubilačkog ponašanja uzrokovanog alkoho­lom. Knjiga također dočarava in­tenzitet psihičkih pucanja, poput Krakićeve predaje. Nezadovoljstvo, gotovo očaj prožimao je većinu po­strojbi napadača, od običnih voj­nika na ulazu u grad do kapetana JNA koji je lutao Sajmištem tražeći postrojbu: „Ja se izvinjavam, ali ja sam se izgleda izgubio. ‘Marš odav­de! Da te moje oči ne vide. Ti si neki srpski zapovednik, a ne znaš ni gde ti je vojska. Marš!’. Razmišljao sam da uhapsim tog neodgovornog ka­petana, ali nisam imao ni jednog borca viška”. Kasnije, gotovo pred samu „pobjedu”, očaj zbog gubitaka zahvatio je i Ivankovića: „Mo­mak je bio mrtav. Geler ga je pogo­dio i na mestu ubio… Meni je bilo dosta mrtvih i okrenuo sam se na drugu stranu da krenem natrag prema kući gde smo bili smešte-ni i pobegnem od svih tih pogibi­ja, izdaja, nesreća i prevara. Više mi je sve dojadilo i priselo”. Širi osvr­ti na Ivankovićevu knjigu itekako su potrebni, ne samo da bi lakše proniknuti u psihologiju napada­ča na Vukovar, već i zato što se nje­gova postrojba borila na Sajmištu i, štoviše, napadala upravo punktove HOS-ovaca. Stoga knjiga daje kon­kretnu potvrdu navoda HOS-ova­ca koje su sve postrojbe napadale Sajmište. Ivanković ih nije sustav­no nabrojio, ali opet je bio prilično točan: „regularna vojska, rezervni sastav (znani i neznani – najče­šće Kragujevac), lokalni teritorijal-ci, Gardijska brigada – specijalne postrojbe iz Beograda, 63. pado­branska brigada – niski specijalci, 72. specijalna brigada – Pančevo, „kaznena postrojba” – Valjevo, be­ogradski Crnogorci – četa Cetinje, novosadski dobrovoljci, Šešeljevi radikali, Arkanovi Tigrovi, ‘nepo­znate postrojbe’, itd.”. Sve te po­strojbe trpjele su enormne gubit­ke, a Ivanković detaljno opisuje promašenu strategiju napada, od ulaska u grad do borbi na Sajmi­štu. Koordinacije u tim napadima nije bilo, naprotiv zajednički na­padi bili su opasniji po napadača nego po obranu: „Nekoliko godina će proći dok ne shvatim u kakvom je rasulu bila jugoslavenska armi­ja. Čak ni visoki oficiri te iste armije to nisu shvaćali… Svi su oni imali svoje neke naredbe i pod njima lo­kalne teritorijalce, rezerviste, do­brovoljce i tko zna kakve još jedi­nice”. Branitelji Sajmišta, iako vrlo skromno naoružani, bez respekta su kažnjavali neorganiziranu ma­sovnost neprijatelja: „Počeo je mi­nobacački napad na kasarnu. Tukli su nas granatama 60 i 82 milime­tra. Na našu sreću zenge i mupovci nisu imali artiljerijskog oruđa većeg kalibra. Iznenađenje je bilo kompletno. Naša četaje bila napro­sto paraliz Dvana. Više od pola starešinskog kadra je tim artiljerijskim napadom izbačeno iz stroja. Ka­petan nam je prvi ranjen, za njim vodnik, a ostale nisam vidio kad su izranjavani”. Dok je još u sasta­vu gardijske brigade JNA napadao Sajmište, Ivanković je svjedočio međusobnim obračunima neko­ordinirane vojske: „Dvojica čiča od po osamdesetak godina sedili su na klupi ispred kuće gde smo vodi­li ‘ogorčenu’ borbu protiv snajpera i svih ostalih nevidljivih neprijate­lja. Jedan čiča me je zapitao: ‘A koji ste vi?’. ‘JNA, djed, gardijska briga­da iz Beograda’. ‘A što onda pucate na teritorijalce?’. ‘Pa zar nisu tamo zenge i mupovci, djed?’. ‘Nisu, sinko, nisu’. Punktovi ka Sajmištu na­padani su konstantno, pa makar i lažno. O potrošnji streljiva nije se vodilo računa: „Nas trojica smo bili kod jednog prozora i svi smo ima­li po pet okvira municije. Ideja je bila da pucamo na smenu nared­nih desetak do petnaestak minuta u pravcu neprijateljske linije. Već su mi palčevi bolno otekli od pu­njenja okvira kad je zastavnik vi­knuo naredbu da prekinemo sa pucanjem. Ostali smo spremni za novi fingirani napad ako ustreba”. Nakon što se pridružio četi Cetinje, Ivankovićje također pokušao orga­nizirati „ekipu za čišćenja”. Sudeći po svemu, nisu bili odviše učinko­viti, ali ni pretjerano voljni za tako opasne aktivnosti. Već u prvoj akci­ji nehotice su ubili civila koji se po­kušao predati, a navečer su, slaveći uspješan dan, skoro poginuli igra­jući se pijani s bombama. Sljedećih nekoliko čišćenja donosila su nove šokove; Ivanković navodi kako mu suborci nisu osiguravali leda, kako je sam ozlijedio lice rikošetom me­taka nakon pucanja u slijepo, dok se napokon i sam nije sam propu-cao u nogu „čisteći” praznu zgra­du. Nakon toga više nije vodio eki­pu za čišćenja (ili se ona sama brzo ugasila), već je zadužio PKT, tešku strojnicu, i njome osiguravao napade. Na njegovu žalost, ništa, čak ni dolazak „arkanovaca” pa i samo­ga Vojislava Šešelja nije pospješilo osvajanje Sajmišta. Što su, dakle, sve radili HOS-ovci i ostali branitelji Sajmišta i kojim su čudom odbijali ovolike snage, pita­nje je koje se logički nameće. Čak i kada su napadači osvajali Ulicu Tri ruže, upravo ulicu u kojoj su HOS-ovci često djelovali, doživjeli su de­bakl unatoč pompoznoj pripremi i organizaciji napada upriličenoj zbog Šešeljeva dolaska. Oldop, koli­ko god je bio značajna prednost, JNA nije mogla koristiti kao u dru­gim dijelovima Vukovara zbog kon­figuracije terena, uskih ulica gdje su u baštama čekali spretni improvizatori s protuoklopom, od HOS-ovaca ponajprije Zvonimir Ćurković, Željko Soldo (ubrzo je teško ranjen) i Davor Purulić. Doduše, i protuoklopnim ekipama uske ulice Sajmišta predstavljale su problem, s obzirom da je pogodak iz blizine više opasan nego učinkovit, no oni su ubrzo, improvizacijama, riješili i ovaj problem. U takvim okolnosti­ma tenkovi i transporteri JNA nisu mogli probiti postav obrane Sajmi­šta, na ovakvom terenu to je moglo samo pješaštvo. No praksa je poka­zala da pješaci napadača sve do 10. studenoga nisu bili osuđeni ni na što drugo osim na činjenicu da su obično živo meso koje zapovjedni­ci bez zadrške iznova i iznova šalju u pogibelj. Markuš se prisjeća nera­zumne taktike napadača: „JNA je često koristila mlade vojnike kao topovsko meso, naročito kao voza­če tenkova i transportera. Slali su ih prema nama govoreći im da su tamo ‘njihovi’, čuli smo to i preko veze. Recimo, mi taman čekamo da tenk koji je zastao priđe da ga riješi­mo, a preko motorole se čuje na­redba: ‘Ajde napred, šta se čeka! Još sto metara napred, tamo su naši’. Uglavnom, ti su regularni i ročni vojnici, bili prilično uredni, a četni­ci i rezervisti nimalo”. Ivankovićeva nabrajanja četničkih postrojbi i po­strojbi rezervista potvrđuju i proši­ruju (Kraljevčani, Negotinci, Beli orlovi itd.) HOS-ovci, jer su ih do­bro zapamtili nakon pretresa uni­formi poslije bitke ili tijekom ver­balnih bitaka, prijetnji putem sustava veza. HOS-ovci, koliko su mogli, pokušali su humano postu­pati i prema poginulim neprijatelji­ma. Na početku su zakapali pogi­nule, poštovali su jedinu zamolbu za prekid vatre kako bi protivnik pokupio mrtva tijela, no kasnije je sukob bio toliko intenzivan da za takvo što nije bilo vremena, a još manje smisla zbog opasnosti od snajperista ili granata. U tim okolnostima, napadač je svaki dan slao nove napade, uvijek istom takti­kom (grupe do 50 napadača) i goto­vo uvijek s istim gubicima: „Krenu­lo bi njih 50-ak, mi bi ih ‘skinuli’ pet-šest i ranili još 15-ak. Vjerojatno su zato često mijenjali jedinice… I dok smo gledali te ‘nove’ kako pri­laze, nije bilo drugog zaključka nego da im oni ‘stari’ jednostavno nisu rekli u što idu, nego su ih gur­nuli da idu ginuti umjesto njih, a zapovjednicima je ionako bilo sve­jedno koliko će ljudi izgubiti”. Tako nadrealnim uvjetima i pogibelji HOS-ovci, pogotovo mlađi, poku­šavali su parirati optimizmom, po­zitivnim pristupom i šalama. „Naj­više nas je držala zdrava zezancija. Svašta je bilo… Oblačili smo se u ženske pa smo takvi išli po onim ruševinama. Pa smo kartu zemljo­pisnu našli i zamišljali kako putuje­mo kroz Nil i Afriku. Ili trebaš pretr­čati cestu, ovi pucaju po nama, a ti prijatelja cimneš iza ugla kao da ćeš ga gurnuti naprijed, uplašiš ga. I tako stalno… Ma čim nam se netko pridružio, voljno ili po zadaći, i po­čeo bacati depru, mi smo ga odmah torpedirali van. Dobra zafr­kancija, to nas je jedino moglo držati u onoj situaciji”, prisjeća se Široki. Pozitivan stav ipak nije mo­gao nadoknaditi manjak hrane i pitke vode. „Iako jedan od zapo­vjednika, moram priznati, bio sam vrlo ugodno ‘iznenađen’ kad sam tamo negdje pred kraj listopada skužio da se u Vukovaru uopće kuha hrana. Jasna i Terminator su to vozili i valjda se hrana dotad ostavljala nekih 150 metara iza lini­ja, pa smo mi kao trebali to pokupi­ti, ali mi tamo nismo skoro nikad ni išli. Dakle, kužiš kakvo je bilo stanje kod nas, ako je njih bila frka i jednu manjerku dnevno dofurati na lini­ju”, prisjeća se Antolić prve kuhane hrane, zapravo nakupine gomile kuhane masti. Pred kraj se situacija s hranom drastično pogoršala, sna-lažljivošću se više nije moglo nala­ziti hranu po kućama pa je u situa­ciji krajnje gladi Igor Široki primjerice jeo glave luka, dok je žeđ nadoknađivao ispijanjem soka od paradajza. Nažalost je i žeđ bila ve­lik problem, ne samo za branitelje, nego i za civile. Upravo su bunari bili omiljene mete minobacača i vadeći vodu, stradali su brojni Vukovarci i branitelji, pa i sami zapo­vjednici, poput Velimira Đereka -Sokola. No glad i žeđ bi se i nadvladale, ali nikako ne i nedosta­tak streljiva i ljudstva. Najveći je problem bio nedostatak protuoklopnih sredstava: „Bilo je još nešto malo, ali ti moraš jako dobro raz­misliti hoćeš li ispaliti. Ide tenk, vi­diš mu gusjenicu, viri metar i po van, a ti se lomiš cijelu minutu i razmišljaš opaliti ili ne. Da smo imali, ma ko ga jebe; rokneš pa fulao ili pogodio… No, ajde za oklop, ali nedostatak ljudi, to je nas pora­zilo!”, svjedoči zapovjednik Ćurković. Prvenstveni problem je što na Sajmište nitko (ili uglavnom nitko) nije previše dragovoljno dolazio. Velik posao radila je vojna policija 204. brigade, ali sudeći po sjećanji­ma njih i HOS-ovaca prinuditi tjedno (svejedno kojim metodama) se­dam – osam ljudi za dolazak na Sajmište, bio je pravi uspjeh. Naža­lost, ni na vojno sposobne na sa­mom Sajmištu nije se moglo oslo­niti. Većina onih koji su bili u podrumima, tamo su željeli do kra­ja ostati, teškom se mukom doma­će ljude prisililo i na držanje straže. Naravno, bilo je i svijetlih primjera: „Mogu razumjeti kako je bilo voj­noj policiji, jer tražiti ljude da dođu braniti Sajmište, to je kao da djecu plašiš Baba-rogom, najgora mora. Nekako su uspjeli dovesti neke lju­de, ali ti koji su na takav način dola­zili, rijeko koji da je i ostao. Možda je od svih njih ostalo pet ljudi. Od tih par, nevjerojatno se iskazao Šajatović, stariji gospodin s debe­lim naočalama, koji je na jedno oko vidio 40 posto, a na drugo nije vidio ništa, to mu je staklo bilo skroz za­magljeno. Taj mi je čovjek rekao: Gle, gluh samo k’o ćuk, vrlo slabo vidim pa mi ti samo daj nekoga tko dobro vidi, ja ću biti na liniji gdje god tražiš, ali na ostalo zaboravi, jer ne mogu”, sjeća se Antolić kritičnih trenutaka početkom studenoga. Na žalost branitelja, neki su civili bili istodobno i velika opasnost. Ti­jekom cijele obrane Sajmišta HOS-ovci su imali velikih problema sa snajperistima iz pozadine, nekada su ih i nalazili, poput starog 70-go-dišnjaka koji nagluh nije ni čuo da su mu otkrili položaj. Posebna opa­snost vrebala je od prisilno mobili­ziranih koji su angažirani da makar čuvaju stražu, ne bi li branitelji sti­gli odspavati barem koji sat. Neki od njih jednostavno bi odšetali tije­kom noći na drugu stranu i potom naveli minobacače i otkrili položa­je. Najnegativnije posljedice takvih epizoda rezultirale su tragedijom 9. studenoga. „Doturali su nam troji-cu-četvoricu, medu njima je bio Dušan Bijelić. Gle, ja sam onda imao 21 godinu i uopće nisam raz­mišljao o nacionalnosti ljudi oko mene. Jer mi smo svi zajedno u tom dreku, a na granati ne piše za koga je… Uglavnom, drugu večer smo ga stavili na smjenu da drži stražu. Ujutro, nakon buđenja, na straži nije bilo nikoga. Dakle, on je u tih dva dana skužio gdje smo i kako smo izminirali vrtove. Ujutro, oko devet sati, prošao je tenk na jedno jedino mjesto gdje je mogao proći i gdje mu mi nismo mogli ništa, Da­vor nije mogao opaliti od drveća, a on je mogao do mile volje pucati na nas. I, jebiga, to je moja greška, to me strašno muči i danas! Iako smo nikakvi, nismo se smjeli zadržati na istom mjestu. Opalio je i mi smo svi teško nastradali dok smo gledali kako da ga skinemo zoljom. Jean-Michel, Davor Purulić, Čaruga Bozo i ja”. Teško nastradale je iz po­druma pritrčao spašavati Robert Šilić i domaći Vukovarac, dijete od 15 godina. Jednog po jednog starim su golfom nekako otpremili u bol­nicu, najprije najteže ranjenog Antolića. U vrlo kratkom razmaku HOS-ovce je pogodila još jedna tra­gedija. Druga ekipa hitala je zakr­pati težak napad. Markuš, koji se upravo vraćao s jednog od brojnih previjanja nakon ranjavanja, sjeća se: „Nakon dojave da je najteža situacija kod Tekstilne škole, nas še­storica uputili smo se pomoći… Sastali smo se blizu punkta i od­mah primijetili našeg Zdravka Bezuka kako prilazi i maše rukama. Htio je zapravo spasiti nas, upozo­riti da ne prilazimo punktu koji je pao. U tom trenutku granata je pala točno između nas. Najteže je stra­dao Zdravko, lijeva noga i trbuh jako su krvarili. Nas trojica u autu također smo ranjeni, jer nismo sti­gli izaći. Dvojica naprijed bili su ra­njeni po leđima i nogama, a ja u glavu. Kokteli od napalma, koje mi je spremio Mađar Horvat, srećom nisu aktivirani. Kitara je također ra­njen, jedino je Široki čudom ostao neozlijeđen. Na žalost, Zdravko je drugi dan od posljedica teškog ra­njavanja umro u bolnici”. Dan 9. studenoga 1991. nevjerojatno tra­gičan dan za HOS: šest teško na-stradalih, najboljih boraca, jedan poginuo i jedini preživio, mladić od 18 godina, Igor Široki. Danas preži­vjeli na isti način rezoniraju uzrok obaju stradavanja: premorenost i adrenalin koji utječe na to da se za­nemaruje umor. Čudima obrane HOS-a polako se primaknuo kraj. Ukupno je još preostalo samo ne­koliko spremnih HOS-ovaca koji nisu bili toliko teško ranjeni da su se mogli boriti nakon tog dana i taj dan je zapravo bio uvod u pad Saj­mišta, a time i konačnu okupaciju Vukovara.

Čišćenje je bilo daleko najteži najopasniji i najneizvjesniji zadatak

Od svih aktivnosti u Vukovaru, čišćenje je bilo daleko najteži, najopasniji i najneizvjesniji zadatak. Najkra­će bi ono trajalo do sat vremena, katkad i nekoliko iscrpljujućih sati u kojima je valjalo zadržati maksi­malnu koncentraciju. „Ti ne znaš ima li ili nema u kojoj prostoriji neprijatelj, ne znaš čime je naoru­žan, pretpostavljaš da je spreman na borbu i već je time u prednosti, jer ima zaklon, a ti se izlažeš… Naj­teža su bila čišćenja podruma, jer su se tamo trebali eventualno nalaziti civili, ali nije se jednom dogodi­lo da napadači utočište pokušaju naći u podrumu i nije se jednom dogodilo da njihove zaostale, ti civili i zbrinu, preobuku. Od te neizvjesnosti tko se nalazi dolje, još su gore bile scene kada bih u podrumima nalazio samo mrtve ljude, civile, iako ne znam što su oni mogli skriviti napadačima”, prisjeća se Mar-kuš najtežih trenutaka čišćenja. „Pravila nije bilo ni­kakvih. Katkada bi silom prilika ostao jedan ili više njih, katkada su ostajali upravo s tom namjerom, iako su time sami sebe lovili u smrtne zamke. Što je svima njima tada bilo u glavi, nemoguće je reći, no uglavnom, obostrano milosti nije bilo. Jednom pri­likom opkolili smo ih oko kuće, odbili su sve pozi­ve na predaju pa smo to ‘riješili’ bombama za nekih pola sata. Unura su bila četvorica – oficir JNA i tri vojnika, no ova trojica su ili tamo bili od prije ili ih je, barem po položaju rana, metkom iz pištolja ustrije­lio sam oficir ne dopuštajući predaju”.

Tri zapovjednika HOS-a poginula na Sajmištu

Prvi je poginuo Željko Delić – Švico, pristigao iz Au­strije. Izvrstan vojnik, vrlo spretan s protuoklopom, ali i rezolutan u skrbi za ljude „Ljudina, znao je osje­titi situaciju, primjerice on je inzistirao da se ne raz­dvajamo. Imao je autoritet, ali nije poštovao autori­tet… Tak nekak. I to je bome dobro funkcioniralo. Nažalost ga ta intuicija nije spasila od snajperskog metka. Umro je na rukama Zvone Ćurkovića”, pri­sjeća se Antolić. Odmah drugi dan poginuo je i Liv-njak, Ivan Brdar, osoba za koju uglas svi suborci tvr­de da je bio abnormalno, ludo hrabar. Široki priča: „Brdar, taj je bio lud šta je radio! Spajao je one reme­ne, izvlačio ranjenike k’o na traci. Bio je strašno aler­gičan na nepravdu, dobro su ga dečki zapamtili kada nas klince prvu noć nisu došli zamijeniti na straži! Izjava one Vukovarke o Brdarovoj skrbi za civile, sve­jedno koje nacionalnosti, živa je istina čuo kada je naglasio: ‘Ovdje su civili u podrumu. Tko takne jednog civila, ja ću ga osobno ubiti!’. A što se tiče hrabrosti, dovoljno ti govori scena kada tijekom najžešćeg granatiranja izlazi nasred ulice, onako za­lizan, drži ‘škorpion’ u ruci i počne urlati gange: ‘Oj, čedo, dođi vamo da ti Ivan Brdar je… mamu!’. U jed­nom od takvih raspoloženja, Brdar se dao nagovori­ti na kretanje u vrlo opasnu diverziju, koje je i inače samostalno prakticirao, no ovu, pokušaj napada na-palmom na mitraljesko gnijezdo, platio je glavom. Prvi zapovjednik HOS-a, Robert Šilić iz Konjica, po­ginuo je posljednji. Suborci ga pamte kao iznimno fizički moćnog, ali i kvalitetnog čovjeka, specijalista za sve vrste naoružanja, posebno mine i protuoklop. Iskazao se u izvlačenju ranjenika. Suborce je izvukao nakon tragedije 9. studenoga, no poginuo je od gra­nate izvlačeći.

Jean Michel Nicollier imao je posebno ponižavajući tretman prije smaknuća na Ovčari

„Pričao nam je da je gledao na TV što se događa i da je osjetio da mora doći. Sišao je s vlaka na Glavnom kolodvoru, pitao neku ženu gdje je naj­bliže za prijaviti se u vojsku, ova ga je uputila u HOS. Otišao je u Senoinu, naletio na nas koji smo pričali engleski i brzo smo otišli put našeg prvog terena u Mejaško selo”, prisjećaju se Jeanovi najbolji prijatelji iz HOS-a, Igor Široki i Davor Purulić. „Apsolutno nije imao nikakve veze s Hrvat­skom, nije tu bio ni na moru. Jednostavno je osjetio da mora doći. Avan­turizma je vjerojatno bilo u tome, ali ništa više od toga, osim čiste želje da pomogne”. Kada je ponuđena mogućnost za odlazak u Vukovar, njih su trojica jedini odlučili poći iz Mejaškog. Inače je Jean bio vrlo pedantan, navodno je svaku večer slušao radio Bruxelles, prenosio bi suborcima vijesti. „Vodio je svakodnevno ratni dnevnik koji je netragom završio u bolnici, baš kao i filmovi, hrpa filmova koje je fotografirao”. Bio je dobar borac, znao je satima sjediti na tavanu i tražio snajperom metu ili uočavao i javljao neprijateljske pokrete. Ostao je čvrst kada su mnogi počeli pucati. „Nudili su mu da pokuša izaći iz Vukovara kao ‘fotoreporter’, ali to on ne bi nikada napravio. On je bio baš onakav kao što je definirao u kameru: ‘Do kraja, i u dobru i u zlu!’. To je bio Jean, nije bilo nikakve šan­se da drugačije odluči”, prisjeća se Široki. Po riječima preživjelog s Ovča­re, Jean je imao posebno ponižavajući tretman prije smaknuća, a nimalo logična egzekucija stranca, koji je netom dao intervju televizijskim eki­pama, vjerojatno je prouzročila puka „zafrkancija”: „Jean je na početku non stop bio sa Švicom i kada bi se nadmudrivali preko motorola, onda bi im Švico rekao: ‘Evo, tu je sa mnom ekipa iz Francuske pa neka vam kaže što misli o vama’. Nažalost su ovi jako dobro zapamtili što im je on brbljao, jer su po bolnici tražili baš ‘Francuza’… Jean je bio krasna oso­ba, vidjelo se iz njegovog govora, ophođenja, očiju. Sve je radio kao i mi, nikad nije tražio nekakve povlastice. Sve smo dijelili, suze, bol i krv… do kraja, i u dobru i u zlu!”.

Ljudi koji su bili uz HOS na Sajmištu

HOS-ovci se rado sjećaju Vukovaraca, tzv. „Bojlera” (naziv navodno po pivskim trbuščićima): srednjeg bojlera Petra Kačića, velikog bojlera Damjana, ma­log bojlera Šutkovića i Stjepan Sučića, potom Ante Dugana – Samuraja. Istaknula se ekipa Našičana i Đakovčana (100 ih je dragovoljno došlo), prvenstve­no Ivan Anđelić – Doktor, Zvonko Bračun – Čaruga i Đuro Begović. Pamte i pripadnike vojne policije, braću Mudri iz Zagreba i Ivicu Arbanasa. Josip Tomašić – Osa, Velimir Đerek – Sokol, Josip Poljak – So­kol, pokojni zapovjednici susjednih punktova, svi oni čine dio HOS-ove vukovarske priče. No troje se Vukovaraca posebno istaknulo i jedino njih vode kao pridružene članove postrojbe: Sinišu Mataiju – Ramba, Gorana Đurića – Kitaru i Violetu Zagrecki (Antolić). Mataija je bio sveratnik, na određeni na­čin, zamjenik Zvone Ćurkovića. Bio je nevjerojatno hrabar, spretan, savršen „čistač”, korektor topništva i stalno se ukazivao kada je trebalo pomoći. Zadnje je spasio Markuša i Širokog koji su u opasnom pro­boju jednostavno zaspali od umora. Goran Đurić -Kitara priključio se naknadno, vjerojatno stoga stoje dijete iz miješanog braka, a odluku je donio nakon što mu je majku Hrvaticu usmrtila granata agresora. Antolić ga je znao od prije rata, a čim ga je vidio, ponudio je dva borca u zamjenu. Kitara se vrlo rado priključio HOS-u i itekako istaknuo u „čišćenjima” i borbi. „Meni osobno je spasio život kada sam se na­šao ispred trojice rezervista, pred koje je jednostav­no iskočio i eliminirao ih”, prisjeća se Široki. Kitara je nakon ranjavanja odveden u bolnicu, no po svemu sudeći nije ubijen na Ovčari, već kasnije, pod nera­zjašnjenim okolnostima. Violeta je pak posebna već po tome što je žena: „Čovječe, pa meni su dolje bje­žali ili pucali ljudi k’o kokice. Čovjek s dva mandata u Legiji stranaca plakao je da ovo ne može izdržati, a ona je cijelo vrijeme bila s nama do samoga kraja”, plastično dočarava Ćurković njezin doprinos. Viole­ta je bila mlada žena sa Sajmišta, samohrana majka, a prelomila je da ne želi ići u podrum nakon što su više puta pucali po civilima i dok jednom nisu uma­lo propucali u bijegu nju i sina. Predala je dijete maj­ci i sa sestričnom je našla postrojbu koja je netom došla braniti „njezino” Sajmište. Iako su ih HOS-ov­ci uporno pokušavali angažirati kao medicinsku is­pomoć, Violeta je bila do kraja tvrdoglava, dobila je oružje, koristila ga, izvlačila ranjenike i tako je funk­cionirala do kraja, rame uz rame s HOS-ovcima

Pročitajte

Pripadnici HOS-a nikada nisu optuženi za ratne zločine!

Prisjetimo se samo slike koju su stvorili Trenkovi panduri tijekom Tridesetogodišnjeg rata, odnosno stoljetne uzrečice: …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *