savez-udhos Savez udruga dragovoljaca HOS-a
Sve što je moglo dobacit iz grada do “Imperiala” rigalo je vatru prema tvrđavi. Zapovjednik Nojko Marinović: “Moramo tući sve prilaze i ne dozvoliti im da se probiju unutra. Naši se u tvrđavi teško će obraniti ako mi iz grada ne pomognemo. Tucite topom po središnjem dijelu, minobacačima iza tvrđave, a protuavioncima po bokovima.”
Tad početkom dvanaestog mjeseca 1991. nije bilo dovoljno oružja koje se moglo mjeriti s klasičnim JNA arsenalom na drugoj strani. Nedostajalo je topova, a tenkovi, zapravo stare američke samohotke, stigli su tek u veljači 1992. Jadrolinijom. Hvala im za sve što su za Dubrovnik napravili vozeći ljude, hranu i oružje.
Gore na brdu u staroj francuskoj tvrđavi što ju je izgradio maršal Marmont posada od trideset branitelja među kojima i deset HOS-ovaca Splićana rasporedila se po kantunima i odbijala napade kalašnjikovima, bombama… Tenkove su gađali tromblonima. Dva od tri su izbacili iz stroja.
Najdalje što je neprijatelj došao bila je taraca tvrđave, gdje je prije rata bio restoran, a navečer diskoklub “Amor”. Tamo bi se u vrućim ljetnim danima žičarom išli rashladiti.
Ni danas, dvadeset i pet godina kasnije, ne znam što im je trebao taj napad na “Imperial”, osim možda za demonstraciju sile i moći nad Dubrovnikom i njegovim građanima. Već su držali sve okolne visove, pa im tvrđava strateški ništa nije značila. Htjeli su, izgleda, poručiti – gotovi ste, dominirat ćemo gradom dokle god budemo htjeli. Moći ćemo se popišat na vas.
Imperial je na 411 metara nadmorske visine, građen je tako da vizualno pokriva 360 stupnjeva. Saznanje da ga je osvojila JNA soldateska dramatično bi srozalo moral.
I obratno, obrana Imperiala, prva velika pobjeda u opsadi Dubrovnika, učinila nas je ponosnim i vratila nadu da se možemo obraniti. Branitelji su toga dana 6. prosinca 1991. izveli čudo. Nisu odstupili u tvrđavi, pod baražima sa svih strana uspjeli su spustiti ranjenike u grad, šestorica hrabrih iz grada uspeli se uz Srđ, u pomoć posadi.
Poraz jugovojske
Navečer je sve bilo gotovo. Baš na vrijeme, jer više ni na Srđu, ni u gradu nije bilo streljiva. Nedugo potom nakon što su me mobilizirali u IPD službu, gdje sam uglavnom pisao priopćenja tipa neprijatelj je otvorio vatru, ali mi nismo odgovorili, Nojko Marinović rekao mi je da predvečer nije ostalo vražjega metka. Sve je izletilo kroz usijane cijevi.
Napad na Imperial, osim što ih je koštao gubitaka, bio je i veliki diplomatsko politički poraz jugovojske.
U znak odmazde nemilice su granatama tukli po UNESCO gradu, na zadnje noge je skočila diplomacija, to se više nije smjelo dozvoliti. Dubrovčani će se danas sa zahvalnošću sjetiti i akademika Davorina Rudolfa koji je dogovorio primirje.
Što sam radio toga dana? U cijeloj toj tutnjavi uspio sam držeći se zidova, bez zalijeganja, prevaliti dva kilometra iz Šipčina do Radio Dubrovnika i poslati tekst za “Slobodnu”.
Potpora iz ‘Slobodne’
Iz tog vremena s ponosom se sjećam koliku smo mi iz dubrovačkog Dopisništva imali potporu od naše ‘Slobodne’ u Splitu. Bilo je to puno, puno više od kolegijalnosti. U najopasnijem vremenu diktiranje daktilo birou nerijetko bi završilo suzama vrijednih cura koje su primale tekstove.
Pri kraju diktiranja jedanput sam u šali rekao ako se više ne čujemo, znajte da mi je bilo zadovoljstvo surađivati s vama. Tu glupost više nikad nisam ponovio, jer sam isti tren shvatio koliko je neumjesno.
Od materijalnih dobara iz ‘Slobodne’ mogu reći da usred rata u mračnom Dubrovniku nisam oskudijevao u baterijama i svijećama. Bilo je čak i pršuta i sira.
