ISPOVIJEST SNAJPERISTA: DAMIR MARKUŠ – KUTINA

“Nakon borbi, bio je užitak gledati kako tenkovi i transporteri gore ili su nepomični, uništeni, a tijela neprijateljskih pješaka okolo leže. Osjećao sam se moćan, kao da mi nitko ništa ne može, iako je strah bio stalno pomiješan s oprezom, ali sam pogled na učinak je bio fascinantan. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se manje divio tim prizorima”…

Knjiga “58”, autora Darira Markuša – Kutine, mogla bi biti ukoričena poslastica za sve domoljube, a naročito one koji su zainteresirani detaljno upoznati sudbinu HOS-ovaca u ratnom Vukovaru. Damir Markuš jedan je od njih, a upravo iz njegovog pera stiže priča o ratovanju u najdramatičnijem dijelu grada heroja – Sajmištu.

– Morao sam napisati knjigu iz straha da sve ono veliko što se tada činilo za spas Vukovara ne padne u zaborav. Mi koji smo sudjelovali na toj krvavoj bojišnici, kao svjedoci vremena dužni smo budućim naraštajima ostaviti istinu. A istina o načinu ratovanja u Vukovaru, njegovim žrtvama i brutalnostima kroz koje su prolazili civili i branitelji, nije niti malo lijepa – kazao je za naš portal bivši pripadnik HOS-a, Kutina.

Evo ulomka iz njige “58”:

“Došli smo do kuće katnice te je opkolili. Švico je pozvao “ukućane“ da izađu i da se predaju. Neko vrijeme tišina, a onda odgovor: “Ne predajemo se Zengama“. Onda je Švico uzvratio,”ovdje HOS, a ne Zenge”. Odmah nakon toga smo dobili odgovor u obliku puščanih zrna. Naravno, jedva smo čekali. Bili su na katu i nakon oko pola sata borbe i nekoliko dobro bačenih bombi na njihove pozicije, bilo je sve gotovo. Ivan se popeo, naravno uz maksimalan oprez i našao četiri tijela i to tri vojnika i jednog oficira. Vjerojatno su se našli s isto tako preživjelima iz neke druge ulice i bitke. Skinuti su s kata te pokopani u dvorištu te kuće. To mi je bio prvi susret, onako izbliza sa neprijateljem, a kasnije, svakim danom je to postalo normalno na Sajmištu. Nakon borbi, bio je užitak gledati kako tenkovi i transporteri gore ili su nepomični, uništeni, a tijela neprijateljskih pješaka okolo leže. Osjećao sam se moćan, kao da mi nitko ništa ne može, iako je strah bio stalno pomiješan s oprezom, ali sam pogled na učinak je bio fascinantan. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se manje divio tim prizorima, iz više razloga. Prvo, u gotovo svakoj borbi smo imali bar jednog mrtvog i nekoliko ranjenih, što nije nimalo ugodno, jer se pitaš kad si “na redu”, a drugo, osjećali smo da će oni, ma ne znam koliko ihvubijemo, i dalje dolaziti. Nikad kraja. Borbe su gotovo svakodnevno bile i tako gotovo dva mjeseca, do 17. 11. 1991 godine…”

Iako je Damir Markuš uglavnom taj koji svoju pomoć nudi i daje drugima, ovaj put pomoć je potrebna njemu i to kako bi se knjiga što prije otiskala i plasirala na tržište. Knjiga “58” sadržat će obilje fotografija, većinom HOS-ovih pa njezino tiskanje zasigurno neće biti jeftino. Stoga se, svi oni koji bi željeli da ova vrijedna knjiga što prije ugleda svijetlo dana, mogu obratiti autoru te na taj način i sami biti dio ovog teškog, ratnog svjedočanstva. Iako Markuš priznaje da se na Sajmištu suočio s najvećim užasima u svom životu, ne poriče i da je bilo komičnih situacija. O tome se, također, govori u knjizi:

“U tom kolu ludila i smrti, bilo je i smiješnih događaja, da tako kažem. Nas desetak smo trebali pretrčati jedno križanje po kojem su pri prelascima četnici pucali. I tako svi jedan po jedan uspijemo prijeći na drugu stranu, te smo čekali Šniclu (nadimak Hosovca) da i on pretrči. Međutim, njega nema, pa nema. On je inače podeblji, ali strašan zafrkant. Kad, eto njega i to na biciklu! Uhvatio čovjek zalet i prešao na našu stranu! Popadali smo od smijeha… Vjerojatno i četnici, jer nisu ni metak ispalili, dok su nas ostale počastili municijom”.

Svi zainteresirani za financiranje tiska knjige Damira Markuša, mogu mu se javiti preko Facebooka…